Dan 4. veče

Probijajući se kroz gusto granje pokušavao sam se sjetiti gdje sam sve ovo već vidio. Kakav intenzivan deja vu. Sve mi je bilo tako poznato. Stigoh do jedne uzane planinske staze. Pozivala me je da potrčim. Trčao sam. Bila je toliko krivudava da sam imao osjećaj da se želi sakriti od mene.

Staza me je dovela na obalu malog jezera. Na moje zaprepašćenje bilo je žute boje. Ključalo je. Na sredini je plutala mala barka a u njoj žena, duge, kao čemer crne, kose. Blijedog lica i crvenih usana, zvala me je k sebi. Crni veo koji je nosila, zloslutno je lepršao na vjetru.

Zatvorio sam oči na kratko. Ponovo pogledah. Barke više nije bilo, ni žene, a jezero je postalo tirkizno zeleno. Planine su se ogledale u njemu. Laknu mi.

Nije dugo trajalo jer onaj veo, polako poput pera, pade sa neba i pokri me cijelog.