Dan 2. jutro

Noć je bila teška, dugo ne mogoh zaspati. Misli su divljale. Još gore je bilo što sam znao da sanjati ništa neću. Već mjesecima je tako. Težak je život bez snova.

Na put sam krenuo u zoru. Bio je kratak ali je izgledao kao vječnost dug. Kako sam se približavao svom odredištu jeza mi je sve više obuzimala tijelo. Obično to nije prijatan osjećaj, ali obzirom da je prvi koji sam doživio u skorije vrijeme neobično je prijao. Stigao sam. Primjetih kako polako počeh nazirati boje u svom tom sivilu, mrlje boje stvarnosti. Na tren mogoh sebe opet zamisliti nasmijanog.