Dan 5. veče


Tako je čudno sve.

Gdje god se okrenem u ovom prostranstvu vidim sebe. Danas je to bio jedan bor. Stajao je sam na jalovoj zemlji, vjetrovi su ga šibali sa svih strana ali on, ponosno je stremio u visine. Kao da je želio dotaći oblake. Pustio je korijenje tako duboko da ga niko i ništa pomjeriti nije moglo sa njegove borbene pozicije.. Prkosio je izgledima, sam protiv svih.

Ali to korijenje pored svega dobrog, nosilo je i ono čega se svi plašimo. Donosilo mu je ograničenost, donosilo gorki ukus sputanosti. Sputavalo ga je u namjeri da dosegne te visine, visine kojima je stremio. Uistinu donosilo je sigurnost ali i uzimalo slobodu i maštu.

Poželio sam da ga oslobodim, da ga otkačim i pustim, ali ne ide tako. Svako za sebe brate moj. Jer, da nam je neko pomagao kroz život mi danas ne bi ni bili ovde. Da se nismo borili svake sekunde, sami, bili bi slabi i život bi nas pregazio. Pomilovah mu grubu koru i odoh.

Dobro je. Nisam sam.

Dan 4. veče

Probijajući se kroz gusto granje pokušavao sam se sjetiti gdje sam sve ovo već vidio. Kakav intenzivan deja vu. Sve mi je bilo tako poznato. Stigoh do jedne uzane planinske staze. Pozivala me je da potrčim. Trčao sam. Bila je toliko krivudava da sam imao osjećaj da se želi sakriti od mene.

Staza me je dovela na obalu malog jezera. Na moje zaprepašćenje bilo je žute boje. Ključalo je. Na sredini je plutala mala barka a u njoj žena, duge, kao čemer crne, kose. Blijedog lica i crvenih usana, zvala me je k sebi. Crni veo koji je nosila, zloslutno je lepršao na vjetru.

Zatvorio sam oči na kratko. Ponovo pogledah. Barke više nije bilo, ni žene, a jezero je postalo tirkizno zeleno. Planine su se ogledale u njemu. Laknu mi.

Nije dugo trajalo jer onaj veo, polako poput pera, pade sa neba i pokri me cijelog.

Dan 3. veče

Danas je nebo gorjelo. Zagušujuća crvena magla se spustila. Opet osjetih nemir duboko u sebi i shvatih da se mogu na kratko sakriti ali ne i pobjeći od njega. Proći će dosta vremena pre nego on postane moja prošlost.

Pokušao sam kupanjem u rijeci saprati taj osjećaj sa sebe. Nisam mogao. Sve rijeke ovoga svijeta ga ne bi sprale. Jedino bi prelazak preko Aherona učinio da sve stane. Ali nije to za mene, ja sam borac.

Lutao sam, lutao tražeći nešto, nešto nedokučivo, nešto meni strano. Treba mi promjena. Želim da nešto ili neko točak mog života zavrti tako jako da ispadne iz ležišta i počne se nekontrolisano okretati u beskraju prostora i vremena...

Večeras sam prvi put čitao uz svjetlost svijeća. Osjećaj je zadivljujuć. Način na koji slova igraju pod takvom svjetlosti čini da duša treperi.

Dan 2. veče

Većinu dana sam proveo u šetnji. Ovde je vazduh toliko drugačiji. Nema onog mirisa truleži. Truleži koja guši.

Šetajući naišao sam na jednu stijenu koja mi je ličila na moju dušu. Na njen otisak u kamenu. Jedino što je drži sastavljenu je sama težina bremena koje nosi. Opet ona jeza. Mrtvački dodir svuda po meni. Pokušao sam pobjeći ali nisam mogao. Legao sam, sklupčao se i čekao da prođe. Posle nekog vremena prestalo je sve. Vjetar utihnu, sunce me obasja i osjetih toplinu.

Bio sam zaboravio kako je lijepo radovati se malim stvarima. Te sitne radosti daju draž životu.

Dan 2. jutro

Noć je bila teška, dugo ne mogoh zaspati. Misli su divljale. Još gore je bilo što sam znao da sanjati ništa neću. Već mjesecima je tako. Težak je život bez snova.

Na put sam krenuo u zoru. Bio je kratak ali je izgledao kao vječnost dug. Kako sam se približavao svom odredištu jeza mi je sve više obuzimala tijelo. Obično to nije prijatan osjećaj, ali obzirom da je prvi koji sam doživio u skorije vrijeme neobično je prijao. Stigao sam. Primjetih kako polako počeh nazirati boje u svom tom sivilu, mrlje boje stvarnosti. Na tren mogoh sebe opet zamisliti nasmijanog.

Dan 1. veče

Znam da je ovo tek drugi unos ali osjećam malo olakšanje od jutros. Sada makar mogu disati a da sebe na to ne podsjećam. Nisam izlazio iz kuće cijeli dan. Čitao sam. Ni to mi više ne predstavlja zadovoljstvo. Osjećam kao da je već sve rečeno, napisano. Ništa novo, nikakva radost, samo uzaludno listanje stranica. Jedina dobra stvar je miris, taj miris knjige koji opija, sve više, svakim novim listom.

Odlučio sam poći u prirodu, maći se iz ovog sivila, na par dana. Da makar pročistim pluća ako misli ne mogu. Godiće mi. Krećem rano ujutru. Šator, vreća za spavanje i nešto hrane će biti sve što mi treba.

Više se i ne sjećam kada sam to izgubio sebe, gdje i zašto. Danas sam toga postao bolno svjestan i imam potrebu to pretočiti u nešto opipljivo, stoga počinjem pisati ovaj dnevnik. Ovo je prvi unos.

Dan 1. jutro

Pogledao sam sebe u ogledalu, to više nisam ja. Ko je ovaj čovjek preznog pogleda? Postao sam i suviše ravnodušan, sve manje zainteresovan za okruženje. Ljudi su bezlični a njihove priče besmislene. Lutam zemljom besciljno, tumaram bez povoda.

Udario sam sebi šamar ne bih li se trgao, ništa ne osjetih. Pokušah nešto reći, usne se otvoriše ali glasa nije bilo. Samo sablasna tišina.

Loš osjećaj.